• Genocid.ba
>
• Bratunac
>
• priče
>
• Bratunac: Ubili su mu oca 1942, a pedeset godina kasnije i sina i brata

U razmaku od tačno 50 godina, ista ideologija, ista mržnja i iste ruke zla oduzele su živote trojici članova jedne porodice. Ubijeni su mu otac 1942. godine, a potom brat i sin 1992. – svi zato što su bili Bošnjaci.

Ovo je potresno svjedočenje preživjelog logoraša iz Bratunca, objavljeno u knjizi „Genocidna namjera – Bratunac 1992“. Riječi koje razotkrivaju surovu stvarnost zločina nad Bošnjacima, ali i šutnju komšija, izdaju kolega i nečovještvo koje je prožimalo svaki dan tog maja.

“Odrastao sam i školovao se u Bratuncu kao siroče. Moj otac je ubijen šest mjeseci nakon mog rođenja od strane ozloglašenog četnika Petkovića. Cijeli sam život proveo boreći se protiv nacionalizma i mržnje, tako sam vaspitavao i svoju djecu.”

U proljeće 1992. grad se već nalazio u kandžama srpskih paravojnih formacija. Naoružane grupe Arkanovaca, Šešeljevaca i lokalnih „patriota“ svakodnevno su hapsile, tukle, zastrašivale.

“Sin mi je bio odveden iz kuće, pretresali su nas, maltretirali. Rekli su da ne smije više izlaziti, inače će pobiti cijelu porodicu.”

Njegova kćerka, ljekarka u Domu zdravlja, dobila je otkaz čim su ranjenici počeli pristizati s područja Kula Grada. Nasilje je dobijalo razmjere genocida.

Horor počinje 10. maja 1992.

“Moja supruga je saznala da su njena majka i sestra pronađene mrtve u centru grada. Nismo ni došli sebi, a počela je pucnjava sa svih strana.”

Zajedno sa sinom pokušava pobjeći prema kući svoga brata. Ubrzo ih opkoljavaju naoružani ljudi – među njima su i kolege s posla.

“Rekli su da nas vode za Kladanj. Doveli su nas na stadion. Tamo su već bili svi članovi moje porodice, okruženi do zuba naoružanim četnicima.”

Od stadiona do logora u fiskulturnoj sali bratunačke škole – put boli i poniženja. Među mrtvima ispred sale prepoznaje komšije: Dževada, Selmu, Redžu, Čamila…

U sali: premlaćeni, krvavi Bošnjaci, a među njima i njegov sin Sakib. Nekoliko trenutaka kasnije, izvede ga iz sale bivši radni kolega – više ga nikad nije vidio.

“Udarali su nas kundacima, pucali, vrijeđali. U sali je bio moj prijatelj Abid s rupom od metka među očima. Moj brat Mehmedalija i njegov sin Samir ubijeni su metkom u glavu. Njihova tijela iz sale iznio je njihov sin Nedžad – i više se nikada nije vratio.”

Preživjeli su prisiljeni da iznose tijela. Kamioni puni krvavih, izmasakriranih leševa.

“Neki su još pokazivali znakove života kad su ih bacali. A onda opet – kundaci, premlaćivanja, pucnjevi, pjesme, smijeh. Četnik mi je strgnuo sat s ruke i počeo me udarati. Pukle su mi kosti. Onesvijestio sam se.”

Kad je došao sebi, sina više nije bilo. Ni bratanića. Ni desetina drugih.

“Čuli su se pucnjevi, jauci, gorjeli su ljudi. Jedan od njih je rekao: ‘Vidite, majku vam jebem tursku kako smrdite.’”

Ovo je samo jedno od svjedočenja iz Bratunca. Samo jedan životni pakao. Samo jedna porodica koja je nestajala pod rafalima, a sve pod očima komšija koji su nekada s njima slavili praznike, radili u istim firmama, živjeli vrata do vrata.

[Ovo svjedočenje je preneseno iz knjige „Genocidna namjera – Bratunac 1992“, uz minimalne stilske intervencije, s ciljem očuvanja autentičnosti.]