Genocid koji briše porodice: Sudbina Huseinovića kao opomena
Author: Urednik
Published: 27.02.2025
Genocid nad Bošnjacima nije samo statistika – svaka brojka nosi ime, sudbinu i priču koja odražava brutalnost uništenja cijelih porodica. Priča o porodici Huseinović jedna je od onih koje svjedoče o razmjerama genocida, o nemilosrdnosti smrti koja nije birala godine, niti poštedjela ikoga ko je pokušao preživjeti u paklu Srebrenice.
Na mezarju u Đilama stoji uklesan natpis:
"Merhuma Huseinović (Duraković) Remzija rođena 01. 01. 1960. u Đilama. Smrtno nastradala smrzavanjem u potrazi za hljebom u selu Joševa 22. 02. 1993. godine. Ostala su dva nejaka sina koji nisu preživjeli pad Srebrenice. Nišane podižu otac Duraković Ahmo, majka Tima, sestre Naza i Ramiza, bratične Amra i Emira."
Ovaj natpis sam po sebi govori o tragediji, ali priča koja se krije iza njega daleko je bolnija. To je priča o porodici koju je genocid izbrisao – majci koja je umrla tražeći hranu za djecu, djeci koja su ubijena u pokušaju da se domognu slobodne teritorije, ocu koji ih nije mogao spasiti, rodbini koja je ostala samo s bolnim uspomenama.
Od sretnog doma do progonstva
Remziju Huseinović, poznatu kao Razu, svi su poznavali u njenom rodnom selu Đile. Rođena u bošnjačkoj porodici Duraković, udala se za Omera Huseinovića iz sela Gornje Vrsinje. Njihov život tekao je uobičajenim tokom – porodica, rad, svakodnevne brige i radosti. Dobili su dva sina: Adila, rođenog u novembru 1979, i Sadika, koji je na svijet došao u aprilu 1982. godine.
Ali 1992. godine sve se srušilo. Srpske snage napale su bošnjačka sela u tadašnjoj općini Vlasenica. Sela su spaljena, stanovništvo ubijano ili protjerivano. Omer, Raza i njihovi sinovi, kao i hiljade drugih Bošnjaka, spas su potražili u Srebrenici, tada prepunoj izbjeglica iz Bratunca, Milića, Vlasenice i Zvornika.
Glad, smrzavanje i bijela smrt
Za stanovnike opkoljene Srebrenice 1993. godina bila je godina gladi i smrti. Nije bilo hrane, lijekova, osnovnih uslova za preživljavanje. Ljudi su jeli zob, korijenje, pravili hljeb od rese, mljeli kočanje – sve što je moglo održati tijelo u životu.
U februaru 1993. godine, Raza je krenula na put koji će joj biti posljednji. Otišla je u selo Joševa u potrazi za hranom. Pronašla je nešto žita, stavila ga u vreću i nosila na leđima nazad prema Srebrenici. Ali zima nije imala milosti. Snijeg je bio dubok, hladnoća sibirska. Umorna, iscrpljena i gladna, sjela je da se odmori – i više se nikada nije ustala. Pronašli su je smrznutu.
Stanovnici Joševe pokušali su je oživjeti, ali bilo je prekasno. Zajedno s njom smrzao se i devetnaestogodišnji Muhidin Žiga iz Rogatice. Njihova tijela donijeta su u selo, ali pomoć više nije bila moguća. Ukopani su u mjesnom mezarju u Joševi.
Put smrti kroz šume Podrinja
Raza je umrla pokušavajući donijeti hljeb svojim sinovima, a oni su dvije godine kasnije stradali u pokušaju da se spase iz Srebrenice.
Jula 1995. godine, nakon što su srpske snage zauzele Srebrenicu, Omer Huseinović sa sinovima Sadikom i Adilom krenuo je u proboj kroz šume Podrinja, prema slobodnoj teritoriji. Stigli su do Baljkovice – samo nekoliko kilometara ih je dijelilo od spasa. Ali nisu uspjeli prijeći. Ubijeni su i bačeni u masovnu grobnicu Bišina kod Šekovića, zajedno s još 36 bošnjačkih muškaraca.
Njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su i identificirani. Omer, Adil i Sadik ukopani su 2007. godine u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari.
Izbrisana porodica, izbrisana sjećanja
Genocid nije samo ubistvo pojedinaca – to je sistematsko uništenje porodica, zajednica, sjećanja. Porodica Huseinović više ne postoji. Njihovi životi svedeni su na uklesane riječi na nišanima, na priče rodbine koja je preživjela.
U genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici ubijen je i Razin brat Meho. Njeni roditelji, Ahmo i Tima Duraković, umrli su nakon rata. Prije smrti, ekshumirali su njeno tijelo iz Joševe i ponovo je ukopali u mezarju u Đilama, da počiva među svojima.
Njihova priča nije jedina. Ugašene su stotine porodica, izbrisani su tragovi postojanja, ali ono što se ne može izbrisati jeste istina. Ona ostaje zapisana u svakoj ovakvoj sudbini, u svakom imenu uklesanom na mezarju u Potočarima, u svakom sjećanju koje se prenosi dalje.
Ova priča je podsjetnik da genocid nad Bošnjacima nije završena historija, nego trajna opomena – da se ne zaboravi i da se ne ponovi.