• Genocid.ba
>
• Zvornik
>
• priče
>
• Abdulah Sidran: Zašto je Zvornik tako važan?

To su mi pitanje stotinu puta postavljali italijanski novinari i književni prijatelji: Ma perche Zvornik e importante ? Oni znaju moju privatnu, emotivnu vezanost za taj podrinjski gradić u kojemu sam proveo tri najvažnije godine života: od osme do jedanaeste. Kaže se da su to formative godine, i to je tačno, ali kad su preteške, mogu biti i deformativne, umiju u čovjeku otrovati i uništiti njegovu ljudsku srčiku.

Za biće od 10 ili 11 godina – ako to nauka još nije dokazala, ima vremena, dokazaće – slobodno se može reći: gotov čovjek. I u bukvalnom, gotov, kao: dovršen, i u prenosnom značenju, gotov, kao: izgubljen čovjek.

Da bih došao do Zvornika o kojemu me pitaju, najprije sam ih podsjećao na njihovog, italijanskog pisca, putopisca i etnografa Alberta Fortisa. Taj je padovanski svećenik 1774. godine zapisao našu ‘Hasanaginicu’ , narodnu usmenu baladu od koje počinje divljenje cijelog civiliziranoga svijeta nad onim što je narodna, lirska i epska poezija u Južnih Slavena.

A onda ih nagonio da slušaju i stih po stih prevode zvorničku varijantu ‘Hasanaginice’, pjesmu o Alibegovici, u kojoj tragični junak postaje i otac. Jednako bolna pjesma anonimnog zvorničkog autora zapisana je pod naslovom svoga prvog stiha:

JA KAKVA JE SJAJNA MJESEČINA

Ja kakva je sjajna mjesečina Još je ljepša Alibegovica! Ona rodi devet djevojaka I desetu nosi pod pojasom. Beg Ali-beg kreće u čaršiju, Svojoj ljubi tiho progovara: – Čuješ li me, moja vjerna ljubo! Pod kućom ti Drina voda teče, Viš’ kuće ti badem drvo raste, Ak’ deseto ti ne rodiš sina Il’ se vješaj, il’ u Drinu skoči! Beg Ali-beg ode u čaršiju. Ona rodi i desetu kćerku, Pa je povi u crvenu svilu, Pa je baci u studenu Drinu: – Hajde, kćeri, i majka će doći! Pa se vrati svome bjelom dvoru, Pa otvara selvili sanduke. Ona vadi devet haljinica, Pa oblači devet sirotica. Sve devet ih svjetovala majka: – Kad vam babo dođe iz čaršije, Redom stan’te, redom zaplačite: – A, naš babo, gdje je naša majka? Pa uzima svilenu mahramu, Ona ode Drini na obalu, Sveza oči, pa u Drinu skoči. Kada beže dođe iz čaršije, Redom stade devet sirotica, Redom staše, redom povikaše: – A, naš babo, gdje je naša majka? Progovara beže Ali-beže: – Otišla je rodu u pohode, Neće doći za svu heftu dana. Opet beže dođe iz čaršije. Redom stade devet sirotica, Redom staše, a sve zaplakaše: – A, naš babo, gdje je naša majka? Kada vidje beže Ali-beže, Kada vidje šta je učinio, U njemu je živo srce puklo.

Sačekam neko vrijeme pa nastavim – jezikom matematike:

U Zvorniku je 1992. godine, pod tadašnjim službenim imenom Muslimani, živjelo 48.102 Bošnjaka. Iste godine, Srba je bilo 30.863, Hrvata 122, onih koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni 1.248, i “ostalih” 960.

U Zvorniku se prije Srebrenice dogodila Srebrenica!

Ubijeno je, ili nestalo, oko 3.500 Bošnjaka!

Šokantni su podaci Istraživačko-dokumentacionog centra – nikad ih niko nije ni pokušao osporiti! – O STRADALIM CIVILIMA na području Zvornika: od njih ukupno 2.250, čak 2.195 su Bošnjaci (97,56 %!), 4 Hrvati (0,18 %), i 10 ostalih (0, 44%).

Sad ja pitam njih, svoje italijanske prijatelje:

Da li je iz ovih brojčanih pokazatelja bjelodano da se ovdje nije radilo ni o kakvim etničkim sukobima i građanskom ratu nego o svirepoj genocidnoj agresiji?

Si, assoluto!

Tako vam je sa cijelom BiH.

Zato me više nikad nemojte pitati zbog čega je Zvornik toliko važan.

Izvor: Avaz, 29. augusta 2015.